streetfreestyle
13.08.2006., nedjelja
|
Zašto volimo Ronaldinha. Razloga je puno. Neki ga vole zbog smješka, neki su zadivljeni njegovim potezima, neki ga vole zbog skromnosti i dobrote, no većina ga voli zbog svega toga zajedno. Ja ga osobno volim posebno zbog njegove magične igre. Njegovo uštopavanje lopte na aut-crti koju je gotovo nemoguće smiriti a on ju smiri jednim potezom. A tek njegov dribling. Što reći o njegovom driblingu. Toliko brzih poteza s nogama pri najvećoj brzini s loptom u nogama nisam vidio ni kod jednog nogometaša, a opet to nije (samo) klaunovski za zabavljanje publike već za napredak ekipe, za gol. A onda nakon njegovog gola smješak, palac i mali prst na obje ruke ispruženi i sreća na licu. Njegovi slobodnjaci-spušta loptu na pod, odmiče se nekoliko koraka unazad, ispod oka gleda na gol i cilja, kratak zalet i udarac ispruženom nogom. Njegova reakcija nakon što prođe dvojicu, trojicu i promaši gol je više nešto kao-„Suigrači, ispričavam se.“ Sve što radi, bez obzira kako teško, radi u velikoj brzini. To što drugi takve poteze ne mogu ni snjati nije ni važno. On je još uvijek onaj klinac koji je driblao svog psa u dvorištu. Odgledao sam većinu njegovih golova, skoro sve reklame a poteza ima i previše da se mogu svi odgledati. Neke njegove poteze sam uspio naučiti i koristim ih kad se zabavljam s loptom ili na haklu s ekipom i shvaćam zašto on uživa radeći ih. Podrav svima, a poseban pozdrav svim freestyle-nogometašima. |
|
Kada bi morao sastaviti najbolju jedanaestorku (bez Ronaldinha) to ne bi bilo jako teško, moje donekle iskusno nogometno oko zapazilo bi ovih jedanaest. Ne zbog toga koliko se pojavljuju u novinama, ne zbog toga kako su odigrali na svjetskom prvenstvu (traje samo mjesec dana za razliku od jedne sezone) ili koliko dresova prodaju. U obzir sam uzimao konstantnost, kvalitetu liga u kojima igraju ili će igrati, dugotrajnost i što više nogometnih kvaliteta. Dakle krenimo... Najbolji vratar je fantastični Gianluigi Buffon. Siguran na vratima, pouzdan, brzog refleksa. Svoj klub doveo je do naslova prvaka, reprezentaciju do zlata na SP-u. Brani i nemoguće, odličan u situacijama jedan na jedan. Najbolji desni branič je Gary Neville. Čvrst u obrani, sjajan centaršut (vježbao ga je s Beckhamom), vođa u sjeni. I u Manchester Unitedu i u engleskoj reprezentaciji. Njegov jedini problem je što nije poularan kao konkurencija pa ga ljudi ne cijene dovoljno. Najbolji lijevi branič već neko vrijeme je talijanski reperezentativac Gianluca Zambrotta. Njegovo nezaustavljivo galopiranje naprijed-nazad, njegovo služenje s obje noge i čvrstina u duelima čine ga novim dijelom u Barceloninom nogometnom stroju. S Ronaldinhom u paru činit će najopasniju lijevu stranu na svijetu. Najbolji stoperski par današnjice su novopečeni kapetan Engleske, Chelseajev John Terry i talijanski kapetan Fabio Cannavaro. Terry je vrlo skočan i nevjerojatno jak, Cannavaro je jako brz i gotovo neprelazan. Najbolji obrambeni vezni je Interova nova akvizicija, francuska hobotnica Patrick Vieira. Snaga, visina, tehnika, pregled igre, precizno dodavanje lopte, neprestano oduzimanje lopte, igra glavom, discipliniranost,...Gdje stati s njegovim kvalitetama. U oštroj konkurenciji Emersona, Gerrarda, Gattusa i Makelelea on je ipak najbolji. Najbolji napadački vezni je Ricardo Kaká. Ovog Milanovog nogometaša cure vole uglavnom zbog izgleda ali nepobitno je da jedan od najboljih svjetskih igrača. Ima najveću konkurenciju. Lampard, Deco, Ballack, Totti svi su oni svjetske klase ali Kaka je najsvestraniji. Nešto drugačiji od ostalih brazilskih igrača, Kaka je nešto manje sklon samoisticanju i nediscipliniranosti, zbog toga što je živio u imućnoj obitelji bijelaca za razliku od većine siromašnih tamnoputih brazilskih asova. Vrhunski u napadu, čvrst u obrambenim zadacima. Najbolji desni bočni veznjak je portugalski reprezentativac Cristiano Ronaldo (a ne Christiano), igrač Manchester Uniteda. Poslije Ronaldinha najefektniji dribler, sjajan tehničar, služi se s obje noge pa radi paniku i na drugoj strani terena, lijevoj. Odličan je i u igri glavom te ima odličan šut. Mane su mu pretjerani nogometni egoizam i sklonost simuliranju. Najbolji lijevi bočni veznjak je Arjen Robben. Nizozemska reprezentacija i londonski Chelsea oslanjaju se na tog prodornog igrača. Ljevak koji ima vrhunsku kontrolu lopte, sjajan dribling i precizan udarac. Može igrati na desnoj strani. Najbolji napadači današnjice su Thierry Henry i Samuel Eto'o. Netko se vjerojatno neće složiti ali činjenice im idu u prilog. Samo u nacionalnim prvenstvima zabili su u zadnje dvije sezone gotovo po 50 golova svaki i to u najjačim ligama. Henry je navjerojatno brz s loptom u nogama, sjajan je dribler, preciznog šuta no posebno se ističe maštovitim potezima jer radi neuobičajne stvari. Po tome je on drugi svjetski igrač, poslije Ronaldinha naravno. Etoo je vrlo sličan. Radilica u napadu, ali kad dobije loptu onda je nezaustavljiv. Procvao uz Ronaldinha, također i Ronaldinho uz njega. Ronaldinha u ovih trenutno najboljih jedanaest nisam stavio jer mislim da je on ipak za nijansu iznad svih njih po svojoj kvaliteti. |
09.08.2006., srijeda
Nema naslova
|
Okrenuo sam se i tamo je stajala. Pričala je s jednom djevojkom. Izgledala je sjajno. S tom dugom, kovrčavom kosom smeđe boje koja se poput slapova slijevala po njezinim ramenima i licu. Imala je veoma lijep osmijeh. Glazba je dopirala iznutra. Srce mi je jako tuklo i želudac mi se stisnuo. Mrzio sam se zbog toga. Uvijek sam mrzio biti zaljubljen. Smatrao sam da me zaljubljenost pretvara u mekušca, ali ovo je bilo prvi put da se prepuštam osjećajima. Razmišljao sam o tome kako da joj priđem. Piva koju sam ispio dopola svakako je pojačala moju sigurnost. Stajao sam u nekakvoj komičnoj pozi sporadično zureći u nju i mačoidno blejeći u jednu polugolu droljicu koja se šeprila pored mene poput pudlice na izložbi pasa. Nakon što sam je otpratio pogledom vratio sam se svojoj središnjoj zabavi te noći, djevojci koju sam otprije već znao ali joj se nisam usudio prići. Nakon nekog vremena ostala je sama i onda sam odlučio krenuti u osvajački pohod. Došao sam do nje i ljubazno ju priupitao najgluplje i najbezveznije pitanje koje mi je palo na pamet: - Imaš li možda cigaretu? - Sorry, nemam.-odgovori ona. - Dobro, nema veze. Vjerojatno si shvatila da mi cigareta ne treba. - Pa, jesam.- pronicljivo odgovori. - Zapravo mi treba žvaka. Imaš možda žvaku viška? U tom se trenu nasmijala. U sebi sam likovao. Mislio sam da ću puknuti od sreće a i pun mjehur mi je prijetio pucanjem. Kvragu i to karlovačko! Izvadila je Orbit žvakaće i dala mi jednu. - Hvala.- uzvratio sam na uslugu.- Kasnije ću ti je vratit. Opet se nasmijala a žvaka je ispirala okus pive u mojim ustima. Sad je slijedilo slijedeće moje pitanje. - Čekaš nekog? - Ne. Unutra mi je prevruće pa se malo hladim vani. - Da, uvijek je tako po ljeti.- komentirao sam.- Ovdje si sa dečkom? Sjajno glupane. Baš nenametljivo ispipavanje situacije. - Nemam dečka ako te to zanima. A ovdje sam s prijateljicama. - Neću te više zadržavati ako želiš otići.-pokunjeno sam prozborio. Brzo sam se predao. - Ne moram ići nigdje. Ustvari ako želiš možeš doći sa mnom unutra. Naravno, ako želiš. - Ne bih imao ništa protiv, mlada damo. Usput, ja sam Diego. Kao Maradona. Tata ga je obožavao pa je htio uspomenu. Ne pitaj kako mi se zove sestra. - Ja sam Tina. Ne znam po kome sam dobila ime ali mami se sviđalo. Drago mi je, Diego. - Također.- uzvraćam. Krenuli smo unutra. Šmugnuo sam na brzinu u WC a onda smo popili piće i plesali cijelu noć. Žvake sam naravno imao ali ona to ionako ne zna... |
07.08.2006., ponedjeljak
Žene
|
Koliko ispraznih i stereotipnih tekstova postoji o tim bićima koje se u nekim sitnicama razlikuju od nas muškaraca (npr. spolovilo). Koliko smo samo naziva smislili za vas našim brilijantnim umovima. Sve biser do bisera. Koliko smo u stanju piljiti u vaše atribute, koliko smo u stanju maštati o vama. Nemate pojma kakvu moć imate nad nama. Barem je još u potpunosti niste svjesne. Ah, jadni muškarci. Oni samo traže ljubav i da im po stare dane netko nadomješta majku. Moram priznati da mi je ponekad žao što sam muškarac a opet nekad sam prokleto ponosan. Evo, sad upravo sprdam relativno bijedan muški rod a opet ipak pišem o vama i pridružujem se ergeli posrnulih muškaraca, drevnih ratnika i lovaca. Danas lovaca nema, mi samo upadamo u vaše ženske zamke. Ali tako nam je drago da nam ih još postavljate... P.S. Koja ja to k....c pišem. Nekad me pukne, ali ovo danas. Ajde i nije tako loše. Hvala. |
Ronaldinho
|
Što reći o njemu. Genijalac, čudo, mađioničar, virtuoz, uzor svakom nogometašu, idol svakom klincu. Poziva vas na svoj 90-minutni one-man show program. Zbog njega se gledaju utakmice. Svojom igrom kazuje nam da uživamo u svemu u životu, a u nogometu svakako. Nepresušno vrelo nogometnih čarolija. Ronaldinho Gaucho(kauboj), punog imena Ronaldo de Assis Moreira, rođen je 21. ožujka 1980. u Porto Alegreu,glavnom gradu pokrajine Rio Grande du Sol, u jednoj od najvećih pomorskih luka u Brazilu. Odrastao je među poljima i vrtovima, gdje je ganjao loptu i živio u skromnom domu u ulici Jerolomo Minuzzo de Vila Nova s roditeljima Joao da Silva Moreirom i Dońa Miguelinom(koja s Ronaldinhom glumi u reklami za čips), bratom Robertom i sestrom Daisi. Jednom prilikom ga je otac vidio kako vješto dribla namještaj i rekao:„To je budući šampion!“No Ronaldinhov otac,zaštitar na stadionu Porto Alegre Guild Football Stadium, nije doživio ostvarivanje svog proročanstva, uotpio se u bazenu vile koju je njegov brat Roberto, nekoć sjajan nogometaš, dobio od kasnijeg Ronaldinhovog kluba Gremija. Ronaldinhu je tada bilo osam godina, a i danas gleda snimke oca prije svake utakmice reprezetacije. Tada se brat Roberto se počinje brinuti za malog Ronaldinha, uz majku koja je radila kao gradski činovnik, igrajući profesionalni nogomet. Već u dobi od pet godina Ronaldinho počinje igrati nogomet, a već tada nitko nije htio igrati s njime a kamoli protiv njega. Mnoge je dane proveo s prijateljima na Periquitu, malom nogometnom igralištu blizu njegove kuće, sanjajući da jednom postanu poznati nogometaši. Kako je igrao kao dječak svatko se može uvjeriti gledajući Nikeovu reklamu „Ronaldinho Joy“ na kojoj je Ronaldinho usporedno prikazan kako igra mali nogomet sada i prije, kada je kao 10-godišnjak igrao sa istim smješkom i jednako efikasnim i maštovitim potezima(pjesma iz reklame se može naći kao Barbatuques-Joga Bonito 2006). Kao sedmogodišnjak počinje trenirati za Porto Alegre Guild Football School, gdje igrajući u mladim uzrastima dokazuje svoju genijalnost i potpuno preskače juniorski staž i počinje profesionalnu karijeru. Godine 1997. osvaja svjetski naslov sa U-17 reprezentacijom dok je pojedinačno najblji strijelac i igrač turnira. Godinu kasnije debitira za Gremio Porto Alegre, a 1999. upisuje prvi nastup za Brazil na Copa Americi te zabija sjajan gol Venecueli na debiju. 2001. godine dolazi do ključnog trenutka u karijeri,ostati u Brazilu ili otići u Euorpu? Nakon Gremijevih odbijanja ponuda Leeds Uniteda i PSV-a, uz manje probleme odlazi u Paris Saint Germain, skraćeno PSG. Uz neizbježne odlaske u noćne klubove i svađu sa trenerom Fernandezom što dokazuje da je čovjek od krvi i mesa, usporedno oduševljava svojom briljantnom vještinom na terenu. Na SP-u u Japanu i Koreji postaje dio trija RRR zajedno s Ronaldom i Rivaldom, uz dodavanje četvrtog R-a, Roberta Carlosa i oni svi skupa dovode Brazil do svjetskog naslova. Nakon prvenstva počinju problemi, Ronaldinho osjeća da je prerastao neambicioznu sredinu u Parizu i igra svoju posljednju sezonu u Francuskoj te na ljeto biva predmetom želja triju klubova, Manchester Uniteda, Real Madrida i Barcelone. Nakon dugih pregovora odlučuje se za Barcelonu. U Barceloni postaje najbolji igrač na svijetu, što dokazuju nagrade FIFA-in igrač 2004. i 2005. godine te Europski igrač 2005. godine. Također je preporodio i Barcelonu koja s njim postaje Més Que Un Club, što na katalonskom znači „više od kluba“. Barça osvaja dva uzastopna naslova prvaka Španjolske i prošlogodišnje izdanje Lige Prvaka. Nažalost ostajemo uskraćeni za brazilskom čarolijom na SP-u u Njemačkoj, ali nova sezona počinje a s njom i Ronaldinhov show... Jednu stvar Ronaldinho voli više od nogometa, a to je njegova obitelj. Od smrti oca, brat Roberto postao je njegov drugi otac. Pomogao mu je da sazrije kao osoba i kao igrač. Njegova majka Dońa Miguelina i njegova sestra Daisi su njegove dvije najvažnije žene u životu. Kao što i sam Ronaldinho kaže, sve bi ostavio zbog njih. Druga Ronaldinhova strast je glazba, ta strast mu je u krvi i često kad se nađe sa svojim prijateljima zasviraju i zaplešu sambu. Unatoč uspjehu i slavi koja ga prati posljednjih godina, el Gaúcho nastavlja biti skroman čovjek koji obožava mamin odrezak s grahom te krati vrijeme igranjem videoigrica. Ronaldinho je trenutno u vezi s jednom francuskom manekenkom i zajedno uživaju u Brazilu do početka Barcelonine turneje. No „mora“ se paziti još jedne „žene“ u njegovom životu a to je lopta. I sam je jednom odgovarajući na pitanje ima li djevojku izjavio da je njegova jedina djevojka lopta i da ga ona čini živim. P.S. Ovo sam napisao zato što uživam gledati Ronaldinha i jedan je od mojih uzora. Daleko od toga da ja nemam svoj život pa pišem o tuđem, ali o tome drugi put. Hvala. Usput Ronaldinho je počeo pjevati pa je objavio i pjesmu „Goleador“ u suradnji s grupom Samba Tri. |
|
„Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendía se zacijelo sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led.“ Ovo je početak knjige STO GODINA SAMOĆE sjajnog pisca GABRIELA GARCIJE MARQUEZA. Početak je sjajan zato jer nam u jednoj rečenici govori što je bilo,što jest i što će biti. Ali dosta o toj knjizi,nismo ovdje da trabunjamo i lupetamo. Nemam pojma zašto smo ovdje. Valjda ćemo ipak poslužiti nečemu. Nadamo se ... |
